Bajka o satovima za djecu (kratko)

- Djede, što je ovo? - upita Vitya.
- Zidni sat.
- Sat? Zašto se ne probude?
- Kako se ne probuditi? - začudio se djed.
- Strelice se ne vrte, klatno se ne previja, tikica je tiha.
- Mehanizam je krenuo po zlu. Taj je sat zaspao - rekao je djed.

Večer je. Svi u kući otišli su u krevet, a Vitya pomisli: "Kad je svjetlo, sat spava. I kad je mrak, spavaju li i oni? "

Izašao je iz krevetića i kradomio se u drugu sobu. Ovdje je izgledao mjesec, a na podu je ležao uzorak zavjesa.

Victor se popeo na stolac, sa stolice na stol i popeo se na nogavice. Tiho je kucnuo prstom po čaši na satu..

"Spavaš li?" Probudi se.

Ponovno je pokucao, ali sat nije reagirao. Tada je Victor gurnuo sat u stranu.

- probuditi se!

I odjednom - sat je pao sa zida, srušivši se na stol. Vitya se uplašila, skočila na pod, požurila do svog kreveta, bacila se ispod pokrivača.

Djed je čuo šum, ušao unutra i ugledao slomljen sat.

"Još uvijek imam nesanicu", rekao je djed sebi. - Ja ću preuzeti ovaj mehanizam.

Djed je imao oštre oči i zlatne ruke.

Ujutro je Vitya došla u tu sobu da popije čaj i nije vjerovala svojim očima. Sat tiho visi o zidu, klatno treperi, čuje se tik.

- Mama! Djede! Gle, sat se probudio!
"To je dobro", rekao je djed.
"Probudio sam ih!" - ponosno je rekao Victor. Djed se nacerio, a majka je rekla:
- Probudili ste sve u kući usred noći.

Priča o satu i vremenu iz časopisa "Obitelj i škola", 1971